Kažu da je J. K. Rowling ideju za Harrya Pottera dobila u vlaku za London. Ja sam u busu od Kiseljaka do Dubrovnika dobio inspiraciju za horor. Moj prijevoznik, kojeg ću simbolično nazvati "Voldemort Tours" svojski se pobrinuo da imam o čemu piskarati.
Franz Ferdinand
Pametno. Bilo je pametno tog jutra doći u Kiseljak malo ranije. Lepenica žubori. Jutarnja se rosa prepušta suncu, dolazi autobus. Malo kasni, ali nema veze. Izlaze dva neotesanca u košuljama. U autobusu dva putnika. Znači ona dvojica koja su izašla su naši vozači, junaci... to jest gorštaci ove priče. Dakle, autobus je maltene prazan. Hakuna Matata! Sjedi gdje ti guzica poželi! Sarajevo. Pauza dvaes' minuta. Ulaze novi putnici, ćao merak! Dolazi grupa mladih Francuza. Dva mladića, dvije djevojke. Kad su vidjeli prazan autobus, malom Bonaparteu u njima se ukazala Rusija 1812. pa su navalili ko' džukele! Nonšalantno su mesdames i messieurs okupirali osam sjedala jer, tobože, svatko MORA imati prostora za ispružiti noge. Nema više toliko mjesta. Uglavnom sjedimo po principu dva sjedala jedan putnik. Pravi imperijalisti. Svatko brani svoje sjedište ko' da je dionica INA-e. Samo dođi mamlaze jedan! Otkinut ću ti glavu! Malo nam fali da se ponašamo ko' Homo sapiensi. Vozači su ispili kavu i ispišali se, sad pune bunker. Devet i nešto je sati u Sarajevu. Upravo se Okcident sudario s Orijentom ili nefilozofski rečeno: Francuskinje se dave ramazanijama. Bon apetit ili "bon prijatno"! Lagana je gužvica, al' dobro je, napuštamo Sarajevo bez belaja, živi i zdravi, uglavnom življi od Franza Ferdinanda prije 103 godine.
Hadžići. Drugi čin, prvi belaj. Ulazi starija, vrlo agresivna amazonka izrazito snažnog glasnog raspona s djetetom i s đedom u pratnji. Kako znam za glasni raspon? Pa fino, čim je ušla trećini putnika prokrvario je bubnjić. KAKO STE TO SJELI?! NE MOGU NIGDJE SJEST S DJETETOM! Mi putnici međusobno se pogledamo i jednoglasno, humani kakvi jesmo, donesemo isti zaključak: "Stara, tko te jebe!" Nek ti Kofi Anan nađe mjesto! Naša je rezolucija još više razbjesnila pa je uz kevčanje otišla do zadnjeg sjedišta i tamo napravila gnijezdo. Tamo je i za osvetu napravila voodoo lutkice pa nas bockala do kraja puta. Jablanica. 15 minuta pauze. 15 minuta se produljilo na pola sata. Gospoda vozači očigledno ne moraju samo pišat. Sad ručaju. Čekamo. Čekamo. Čekamo. Eto ih, stižu. Kad su naši dragi i ljubazni Klingonci oglodali i posljednju janjeću ili ljudsku kost (vidio sam jedno dijete kako je otišlo u njihovom pravcu i nikada se nije vratilo) cijeli je autobus imao iznimnu čast gledat prvo jednog pa potom drugog manekena kako se omašćen gega do WC-a. Nakon catwalka do ćenife, nastavljamo s putovanjem. Dodatak za policijski zapisnik u slučaju prometne nesreće i zbog olakšavanja identifikacije tijela: onaj omšašćeniji je vozio.
Iz krvi i bola
Mostar. Klima u autobusu je na samrti. Sunce tek stiglo na smjenu. U bus navalili Britanci, Amerikanci, Nijemci, Turci, Australci... Cijela Liga naroda bi đuture u autobus. Dogovorili smo se. Kapitulacija. Moramo predat slobodna mjesto. Ili to, ili seppuku. Svi ustupaju mjesta novim putnicima, a tek ono četvero Francuza! Koja fraternité, koja liberté, koja égalité i koje odjebité!!! Tek kad je u busu izbio stampedo jedan je "garçon" naslutio da fali mjesta u busu. Stigla je i jedna turska obitelj i morala sjest na različita mjesta. Već vidim scenarij za novu tursku seriju: obitelj se izgubila na putu iz Bosne i sad Ozgür traži sina Mesüta po Neumu, a žena Delila se preudala u Klepcima. Sve ih na kraju spasi sultan Erdoǧan i da ubiti Ozgüra jer je skonto da nije glaso na referendumu. Ispred mene sjelo dvoje Kineza, preko puta mene Britanka. Pita mene Milady je li slobodno mjesto pokraj mene. Ja putujem u Dubrovnik i znam šta mi je reć: mjesto je pod koncesijom, al možemo se dogovoriti! Popusta za domaće nema! Trznem se. Koja sam ja budaletina! Britanki odbijam dat komadić teritorija, još mi samo treba Falklandski rat na stanici u Mostaru! Of course, of course, it's free! Ma uzmi i moje, evo ti sve, oš i kiseljačke pogače? Osto sam na svom mjestu, a Iron Lady je svakom tko je primirisao na to mjesto dala do znanja da odjebe jer je to za njezinog muža. A muž je sjeo u donji dio autobusa. Koji papak! Vjerojatno je pomislio: "Ako onaj kosmati i bradati divljak aktivira eksploziv geleri će se zaustaviti na Kathleen, a kad Kathleen bude raznesena onda ću se ja preko Dubrovnika prebacit do Budve i volim te živote. Kad je Engleskinja shvatila da nema smisla kolonizirati mjesto pokraj mene, prepustila ga je ostalima. U tom trenutku dolazi mlada ženska i pita može li sjest. Može, kažem ja. Međutim, nisam računao na reakciju Dalekog istoka. Kinezi interveniraju i ulažu veto na moju odluku. Bruno, začepi gubicu! Kinez junior će tu sjest jer "We were first here!". Kinezi se zagledali u đevojku. Sad smo pojeli jednog mostarskog cuku lutalicu, pazi da i ti ne zaplivaš u umaku od tartufa! Djevojka ni pet ni šest nego nastavi put u još neistražene dijelove autobusa i nestade u Amazoniji. Mali Kinez u dressu Bayern Münchena sjeda pokraj mene. Valjda je čuo neki opaki komentar pa je na tragu diplomatskog incidenta glasno uzviknuo: "I'm not Chinese!" Kad je to reko', roditelji umalo i njega nisu pojeli! Bit ću slobodan prevest šta su mu rekli u tom trenutku: "Ne sramoti nas, majku ti #$%&=*?!" Tišina. Napetost se reže ko' špek tupim nožem. Znači nikako. I dok su mi žlijezde znojnice radile kao mali kmetovi u tvornici fudbalskih lopti u Kambodži, u glavi su mi se vrtili znakoviti stihovi: "Imam svoj mali svijet i oko njega kinesku obitelj."
Čapljina. Na zidu poznati stihovi: "Iz krvi i bola niknut će cvijeće... (ali pravi autobusni kolodvor ovdje nikada niknuti neće!) I pored više nego pristojnog željezničkog kolodvora stoji kamenita ledina koja simbolizira autobusni kolodvor s peronima i čekaonicom. Pravi performans, Samo treba malo probudit maštu, najbolje uz čaj od bunike. U busu je toliko vruće da bi jedna tura waterboardinga bila milost, a ne tortura. Da patnja bude još ljepša, jedan se sadist sjetio jesti sendvič pa je miris salamurine omamio pola autobusa. U Čapljini se obično zadržavamo pola minute, taman dok se izbaci pošiljka iz Zenice. Čuješ odjednom: "Another Bus" Molim?! Šta reče bolan? Mislio si "Another Day in Paradise". Ne, ne, dobro smo čuli: Phil Collins za volanom je mislio "Another Bus". Dolazak još jedne limene mrcine nije iziskivao daljnja pitanja. U novom busu klima radi ko' da joj je dnevnica 50 maraka. Hvatam mjesto, a oko mene opet Chinatown. Za protokol, amazonka je promijenila poziciju, a britanski par opet je skupa.
Hey Macarena
Doljani. Passport – najavljuje nam Phil Collins. Drugi vozač nam je pokupio dokumente i stavio ih u običnu kesurinu za salatu i odnio bh-policiji. Čekamo. Novi bus je srećom hladniji pa se može disati. Prostora za noge... pa eto, kako da kažem, bolje bi prošo s amputiranim nogama. Al' nek se ni oni Francuzi ne mogu ispružiti odmah mi je lakše! Nakon što je bh-policija završila s pregledom pasoša i ličnih karata, vozač prelazi granicu i vrećicu s putovnicama i osobnim iskaznicama predaje rvackoj strani. Gle čuda! Opet čekamo. Vozač je u međuvremenu stigo i pišat i popušit dva-tri cigara. Šaku po šaku - iznosi iz kućice dokumente i daje nekom Amerikancu da ih dijeli po busu. Amerikanac onako zbunjen počeo čitati imena. Lukija? Who is Lukija? A tako znači! Lukija znači Lucija. Amerikanac se uspio probiti kroz fonetiku Balkana. Taman kad je uspio sve podijeliti u bus uskaču naši dragi i ljubazni vozači i nastavljaju dijeliti dokumente. Podijelili. Krećemo! Krećemo! Krećemo! E ne mere! 148. Murphyjev zakon: u Republici Rvackoj vam ništa ne može biti jednostavno. Iz kućice izlazi policajac koji je upravo skeniro 60 i kusur isprava i ulazi u bus s pečatom. Ovdje nije pitanje: a gdje pečat, nego gdje je zdrava pamet? Ponovno pregled, ali ovaj put udara pečate jer se to nikako nije moglo napraviti u fucking kućici kad su sve isprave bile na broju, na stolu, na jednom fucking mjestu. Međutim, svi su uzeli svoje pasoše i putovnice, lične i osobne, ALI María Luisa Laura Fernanda nije. MARÍA LUISA LAURA FERNANDA! Đe je ta prokleta MARÍA LUISA LAURA FERNANDA? HEY MACARENA! Provjeravam sat na mobitelu, nije stao i ne kasni. Dakle, nismo imali susret s trećom vrstom i María Luisa Laura Fernanda nije slučaj za Mulder i Scully. Očaj.
I evo raspleta - Televisa Presenta: María Luisa Laura Fernanda se izvalila na zadnjem sjedištu popularno zvanom sečija, stavila slušalice na uši i ušuškala se kao Di Caprio u mrtvoj konjetini. Kad je to vidio, naš je ljubazni i dragi vozač nježnokrkanski povukao za lakat da je "probudi" (čitaj ubije). Toliko je to bilo nježno da će María Luisa Laura Fernanda do Dubrovnika sastavljati ključnu kost s lopaticom. Kad se probudila, gorštak joj je na čistom engleskom prišapnuo: DON'T SLEEP!!!!! tako da su to čule sve žabe neretvanskog kraja u krugu od 100 milja. Drugi dragi i ljubazni vozač, koji je promatrao taj džentlmenski čin svog kolege, dao je svoj poetski pečat situaciji: "A jebla majku, đe se zavukla!"
No, tortura nije završila. Sad iz jedne kućice sa rh-strane izlazi neka zaposlenica Carine. Plavušica visine mužjaka Berberskog makakija ulazi u bus. "Imate li što za prijavit?! Hihihi.." Je li to bio neki vic? Pomalo otkačena, samo što nije rekla "Tko se nije sakrio, magarac je bio!" Potom je mala Harley Quinn pronjuškala autobus. HA-HA, ništa nije našla. Ni Jokera! KONAČNO možemo unić u Republiku Rvacku.
Sudoper
Pred Neum. Granica broj dva. Ovaj put policajac kupi dokumente. Ne da mu se danas pa nekima nije ni uzeo isprave. Nije na primjer uzeo putovnice onom britanskom paru. Valjda iz samilosti zbog Brexita. Tek me tada opuca prosvjetljenje: Kinezi ispred mene nisu "Kinezi" jer imaju putovnice Posebne upravne regije Narodne Republike Kine Hong Konga. WOW! Zato se mali onako usprotivio kad su ga spojili s Kinom! Pa mogli su odmah reći da su iz Brčko Distrikta! Mama i tata, Hong i Kong preko kineskog Google Ching-Chang Mapsa gledaju gdje smo stali. Mislim da su oni zahvaljujući tome bili rijetki koji su znali da upravom ne ulazimo u Jugoslaviju.
Neum. Napušta nas harpija iz Hadžića. U autobusu smo spontano proglasili Dan domovinske zahvalnosti.
Nadomak Dubrovnika. Prošli smo Neum i valjda sve granice sjeverne zemljine hemisfere i vidim tablu s natpisom "Brsečine" Jes! Moj je život igra bez granica! Još malo i eto nas. Kasnimo već sat i nešto, al' gotovo je! Osjetim kako bus usporava i stajemo na proširenju iznad brsečke plaže. WTF? Dolazi vozač i pita neku žensku: "Znaš li ti engleski?! Ženska mu odgovori potvrdno, na što će on: "Ajd im sad lijepo reci da uzmu svoje stvari i da izađu. Za dvaes' minuta će doć drugi autobus!" Ne znam može li se izmjeriti stupanj radijacije koji se u toj sekundi pojavio u meni. I evo nas: znojni, nervozni, sa stvarima pokraj autobusa kao izbjeglice iz Aleppa pred turskom granicom stojimo usred ničega. Čekamo konvoj spasa, Ramba, McGyvera ili šta već da nas izbavi iz Brsečina. Prolazi jedan bus. Ništa. Prolazi drugi. Ništa. Kad evo trećeg. Izlaze putnici iz tog busa i prebacuju sebe i svoje stvari u naš, a mi po pravilu reciprociteta radimo isto. U tom se trenu jedna obitelj s autom htjela spustit' do brsečke plaže. Moš mislit što smo ih pustili, bili smo spremni tijelima zaštiti našeg ljubljenog vođu, taj sveti bus! Ulazim u drugi bus i čujem kako se novi vozač žali našem dotadašnjem vozaču kako jedva hoda jer mu je jutros pao sudoper na stopalo. Kako praktično i fantastično! Dobili smo vozača s oslabljenom motorikom stopala! Pa i ne treba mu stopalo, može davat gas, kočit ne mora. Iskočit ćemo iz autobusa dok budemo letili s ceste prema moru. Zašto ne? Tko se može pohvaliti da je umro s čak tri državljanina Posebne upravne regije Narodne Republike Kine Hong Kong od kojeg jedan nosi majicu Bayern Münchena i Maríjom Luisom Laurom Fernandom?!
I eto. Nakon skoro deset sati puta od Kiseljaka do Čapljine, od Čapljine do Brsečina i od Brsečina do Dubrovnika stigli smo. Izašli odnosno iskočili smo iz autobusa kao izgladnjeli rakuni iz svog brloga. Kraj. Sad sam se sjetio prigodnog naslova: "Čudesni sudoperi i gdje ih pronaći".
PS. Kasnije sam u policijskom izvješću pročitao kako María Luisa Laura Fernanda nikada nije dodirnula dubrovačko tlo jer je zaspala u busu u Brsečinama pa su je vratili u Bosnu. Od tada je više nikada nitko nije vidio. Hey Macarena!
3. VII. 2017.
Nema komentara:
Objavi komentar